?T-Htnagrada@msu.hr, Muzej suvremene umjetnosti, 26. 2. – 28. 3. 2010.Kad su u igri ni više ni manje nego glavna nacionalna institucija suvremene umjetnosti i telefonijska kompanija, koja je donedavno uživala monopol, prvo pitanje koje se postavlja nije pitanje koncepcije, ni pitanje žirija, ni izbora radova. Prvo pitanje je – tko smo „mi“? Na ovogodišnjoj, trećoj natječajnoj izložbi T-HT-a i Muzeja suvremene umjetnosti ima barem jedan autor koji za sebe osobno može reći da se tim pitanjem pozabavio. Ime mu je Zoran Pavelić, akademski je obrazovan slobodni umjetnik, povremeno održava izložbe, a u slobodno je vrijeme fizički radnik. Ili je to ipak njegovo radno vrijeme? U svakom slučaju, sretna okolnost za njega je činjenica da je i tada u neposrednoj blizini umjetnosti, barem kao njen tehnički postavljač. Njegovi radovi nisu izloženi u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti, no osobno je sudjelovao u postavljanju djela mnogih svojih kolega u istom muzejskom prostoru. Ironično, Pavelićeva umjetnička praksa značajnim je svojim dijelom građena na štovanju, pa i obožavanju djela drugih umjetnika, uglavnom onih koje vidi kao svoje konceptualne ili duhovne prethodnike. Polazeći od honorarnog angažmana u realizaciji stalnog postava MSU-a, Pavelić je kreirao još jedan takav rad. Posrijedi je set fotografija na kojima se on, u prljavoj radnoj kuti, pojavljuje pred nizom pažljivo biranih djela svojih kolega u različitim fazama postavljanja. Na svima je leđima okrenut kameri, u položaju blagog naklona, no toliko pognute glave da se ista ne vidi ni na jednoj fotografiji. U kojem je „svojstvu“ Zoran Pavelić kad naizmjence pozira pred svojom osobnom antologijskom selekcijom? Je li on tada umjetnik, anonimni radnik ili štovatelj umjetnosti? Tradicionalni odnos umjetnik – djelo – institucija – publika u ovom slučaju nije narušen, ali je doveden gotovo do apsurda potenciranjem jedne posve stvarne životne i umjetničke situacije.Premijerno pokazan na velikoj natječajnoj izložbi T-HTnagrada@msu.hr, Pavelićev rad u ovom smislu djeluje još eksplicitnijim, jednostavno zato što se u pozadini same manifestacije odvija živopisan igrokaz svih aktera koji su uključeni u njeno stvaranje. Tu su već spomenuta krovna institucija i njen sponzor kao partneri, zatim sami umjetnici, te konačno publika, a sve u kontekstu jako ozbiljne ekonomske krize. Međusobna očekivanja, motivi i razlozi tim su izraženiji. Muzej suvremene umjetnosti dobiva nekolicinu novih predmeta za fundus, a da ne posegne u tanak novčanik; umjetnici imaju šansu za otkup rada po cijeni koja barem nije uvredljiva, a usput i potvrdu kako to što rade ipak ima nekog smisla i nekamo pripada; korporacija ima svoj marketinški interes; dok publika dolazi po djelić unaprijed obećanog spektakla. Zvuči idealno, no vratimo li se na konkretan primjer umjetnika s početka, jednog od mnogih u sličnoj situaciji, neizbježno se nameće malo drukčiji zaključak – naime, da smo svi mi pomalo amateri na svojim područjima.U tri godine održavanja zajednički T-HT-ov i MSU-ov projekt profilirao se u nešto nalik salonima, te u smislu izložbenog formata ne donosi sa sobom nikakvu inovaciju, ali ipak uspijeva motivirati umjetnike daleko više nego tradicionalne smotre. Što se tiče tematskog fokusa, on je prirodno došao s etikete proizvoda koji telefonijska kompanija/sponzor prodaje, ali zatim i otišao mahom nezainteresiranošću samih umjetnika za problematiziranje „odnosa suvremenih tehnologija komunikacije, multimedije i tradicionalne umjetničke prakse“. Stanje na terenu je pak, u odnosu na prethodnu godinu i izlet u prostore HDLU-a, vidno bolje. Sponzor je manje agresivno prisutan i ne grabi nepotrebno svaku priliku za osvajanje reklamnog prostora tamo gdje mu nije mjesto, sve djeluje malo artikuliranije i reprezentativnije, a općenito gledano, čini se da je i žiri kapitalizirao na kvalitetnijem odazivu te je za „finalnih četrdeset“ probrao selekciju u kojoj nema zalutalih i nedoraslih komada. Ima, istina, u njoj jako puno repriza. Dvokanalna videoinstalacija East side story Igora Grubića u MSU-u svratila je sa svojevrsne turneje značajnim međunarodnim izložbama u regiji. Kompletna izložbena instalacija I speak true things Marka Tadića i iznimno snažna fotografska serija Neplodna tla također su pronašle svoje niše, pa i samo uvjetno „slikarski“ ciklus mladog autora Elvisa Krstulovića, koji u njemu rekontekstualizira svoj dosadašnji rad u drugim medijima. U istoj je grupi i šarmantno nepretenciozan mali videoarhiv Antuna Maračića, u cijelosti posvećen efemernim motivima ispražnjenog Dubrovnika, u kojem plastične vrećice, ferali javne rasvjete ili pak platneni pokrov pozornice na vjetru izvode svoje svakodnevne koreografije. Iako je riječ o reprizama, dobro su odabrane i sve ih vrijedi vidjeti. Osim toga, T-Htnagrada@msu.hr, pogotovo sad kad se održava u prostoru novootvorenog Muzeja, pretendira na široku publiku koja ih je većinom propustila u njihovim izvornim postavima.Posljednji 8-milimetarski film Dana Okija dobro korespondira s uglavnom zanemarenom temom komunikacije i novih tehnologija, onom istom koja podjednako reflektira marketinšku nedomišljatost poslovnjačkog „raka“ i monumentalnu neodređenost institucionalno-kulturne „moruzgve“. Oki se, iz nužde, a sasvim sigurno i strasti, poigrao s ulogom umjetnika kao arhivista, tako što je kroz novi medij filtrirao stare i ne nužno umjetničke sadržaje. Fizičko sučelje za pregledavanje zastarjelih osammilimetarskih filmova je naglašeno „retro“ i medijski zastarjelo, ali logika organizacije i prezentacije arhiva korespondira aktualnoj fazi tehnologije weba. Ima nečeg naglašeno humanog, intimnog, čak i dirljivog u Okijevoj instalaciji, a slično bi se moglo reći i za posve novi, premijerno prikazan rad Vlaste Žanić.Riječ je o 5-kanalnoj videoinstalaciji, smještenoj unutar boxa koji promatrača izolira iz ostatka izložbe, a stavlja ga u sredinu, ili bolje rečeno – na put, konverzaciji petero protagonista Žanićkina videa. Zajednički objed, vjerojatno večera, dokumentiran je tako što je svaki od gostiju nosio minijaturnu kameru iznad očiju. Razgovor je spontan i ni po čemu poseban, spominju se odgledani filmovi i komentiraju glumci u njima, dok pet sinkroniziranih pogleda istodobno „šara“ po sugovornicima i stolu s hranom. U zadanoj situaciji činimo, ili barem pokušavamo činiti, ono na što smo navikli u komunikaciji – uhvatiti pogled osobe preko puta. No, pogled izmiče volji promatrača i prati nečiju tuđu koreografiju. Rapidno izmještanje iz jednog u drugo očište dolazi upravo iz te refleksne potrebe, a ona se samo ponekad, i samo slučajnom podudarnošću, ostvaruje. Tehnološki domišljat rad Vlaste Žanić na tragu je nekih od njenih ranijih instalacija, s elementom ljudske, prizemljene, intimne komunikacije na prvom mjestu. I što je najbolje – bez usiljenoga paranoidnog stava prema tehnologiji i otuđenju koje ona, navodno, donosi.Mali problem s „komunikacijom“, ironično, ima sama izložba, počevši od izložbene prezentacije koja ne kapitalizira gotovo ni na jednom mjestu materijal kojim raspolaže, nego radove uglavnom trpi i tolerira tamo gdje za njih ima prostora. Vizualni identitet projekta i u trećoj godini održavanja izgleda kao da su u izlogu telefoni, a ne suvremena umjetnost, dok je katalog začuđujuće siromašan, neugledan i neinformativan za nešto što plaća T-HT, a sprovodi MSU. Kredibilitet izložbi i projektu daju isključivo sami umjetnici i njihov vrlo dobar odaziv, što ostavlja T-Htnagradi@msu.hr još barem godinu ili dvije da porazmisli o vlastitom identitetu, željama i ambicijama. Konkurencija, na sreću, ili žalost, gotovo da ne postoji, pa će joj se opet progledati kroz prste.Prije prve nagrade na natječaju T-HT-a i MSU-a, rad East side story Igora Grubića izlagan je prošle godine na nekoliko važnih međunarodnih izložbi: 11. Istanbulskom bijenalu, Oktobarskom salonu u Beogradu, a zatim i na iznimno ambicioznom Gender Checku, koji je za bečki MUMOK kurirala Bojana Pejić. Budući da je riječ o otkupnoj nagradi, te da time Grubićev rad postaje dijelom zbirke, izbor se nakon svega možda čini i očiglednim. East side story je dvokanalna videoinstalacija koja s jedne strane prikazuje dokumentarni materijal agresivnih reakcija povodom Gay Pridea u Zagrebu i Beogradu iz ranih dvijetisućitih, a s druge individualne suvremenoplesne rekonstrukcije određenih scena s tih istih događanja. Grubićev rad ne bavi se toliko rivalstvom u netoleranciji, predrasudama i okrutnosti između dviju sredina, koliko sve to tek hladno registrira, a zatim podvrgava ekspresivnoj koreografiji svojevrsnog ritualnog pročišćenja čiji su izvođači plesni umjetnici. Također, dokumentarna i koreografska komponenta Priče s istočne strane, obje naglašeno ‘tjelesne’, provokacija su gledatelju i tipičan grubićevski poziv na napuštanje pozicija apatije, pasivnosti i nemoći. Drugonagrađeni rad Nevidljivi Sisak – Fenomen željezara predstavlja jedan dio istraživačkog projekta u kojem se Marijan Crtalić bavi ne samo materijalnim, nego i humanim naslijeđem svoga rodnog grada. Temeljit poput kakvoga strastvenog arheologa, Crtalić ovdje predstavlja preostale tragove djelovanja likovne kolonije sedamdesetih godina u sklopu Željezare Sisak, pokušavajući spasiti od zaborava ponešto od utopističkog zanosa koji pripisuje podjednako i radnicima i umjetnicima koji su u njoj sudjelovali. Ako ništa drugo, sama Crtalićeva opsesija gomilanjem i kombiniranjem najrazličitijih arhivskih i vlastitih autorskih materijala jest ta koja predmet njegova zanimanja na određen način uspijeva reanimirati. Kao i Crtalićev Nevidljivi Sisak, i trećenagrađena instalacija I speak true things Marka Tadića izvorno je bila pokazana u Galeriji Miroslav Kraljević. U svim svojim segmentima (drvena instalacija, animirani film, serija crteža na geografskim kartama) Tadićev rad sadrži motive putovanja i potrage, elemente stvarnih i imaginarnih geografija i pejzaža, zagonetne znakove i navigacijske bilješke koje kao da su odnekud naplavljene kao jedini preostali trag o ekspediciji na mitski „otok“. U osnovi se nalazi priča ispričana kroz različite medije, neuhvatljiva, kriptična, fragmentirana i rasuta uzduž i poprijeko postava. Ne jamči da nas se na bilo koji način tiče, kamoli da ćemo nešto iz nje naučiti o nama samima, jedino što traži jest potpuno povjerenje u tvrdnju fantomskog pripovjedača iskazanu u naslovu – I speak true things.Marko Golub