Nagrada Neven Šegvić
Bruno Milić
laureat
Godina
2004.
Autori

BRUNO MILIĆ pripada korifejima generacije koja je nakon Drugog svjetskog rata u svim izrazima i smjerovima razvila temelje što ih postavila prethodna, avangardna generacija uključivši hrvatsku arhitekturu u svjetski moderni pokret. Rad te poslijeratne generacije obilježavaju kontinuitet, inovativnost, kreativnost, otvorenost prema svijetu i svim izazovima koje im je postavljalo vrijeme i društvo. Ona je oblikovala identitet hrvatske arhitektonske kulture u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i postavila je u europski i svjetski kontekst, a istaknuta djela njezinih pripadnika stekla su čvrsto mjesto u povijesti. To se tiče i Brune Milića koji se odlikovao vrsnoćom na svim područjima na koja se uputio. Njegovo djelo obuhvaća projektantski, znanstveno-istraživački, publicistički i pedagoški rad. Već na početku karijere, potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina, zablistao je na području industrijskog dizajna i industrijske arhitekture. Njegov dizajn kutije Ericsonova telefona, koji je proizveo «Končar» a «Iskra» distribuirala po svijetu, pripada pionirskim dostignućima, a to se također tiče velikih industrijskih kompleksa «Fotokemike» u Zagrebu, drvno-industrijskog kombinata «Bosanka» u Sarajevu, tvornica pokućstva u Novoj Gradiški i Virovitici. Hotel «Forum» s kino-dvoranom i dva stambeno-poslovna bloka u Zadru predstavljaju vrhunce tadašnjeg stvaralaštva i ujednu potpuno izgrađenu umjetničku osobnost Brune Milića. Neke od realizacija izložene su na svjetskom kongresu U.I. A. u Haagu 1955. te na izložbi jugoslavenske arhitekture u Londonu 1959. godine.Težište rada Brune Milića bio je urbanizam. Njegov plan rekonstrucije povijesne jezgre Zadra ušao je u svjetsku literaturu kao model obnove povijesnih središta porušenih u Drugom svjetskom ratu, uz modele primijenjene u Varšavi i Saint Malou u Francuskoj. Detaljni urbanistički plan, izrađen na temelju ishodišne studije, nagrađene 1954. godine, te niz planova za pojedine cjeline i projekata za pojedine objekte osigurali su sustavnu i idejno konzekventnu revitalizaciju grada. Urbanističke studije i istraživanja povijesnih jezgara u funkciji urbane obnove predstavljaju važan dio njegovog urbanističkog opusa. Uz Zadar, kojim se kontinuirano bavi, tu su Petrovaradin (grad i tvrđava), Varaždin (povijesno središte), srednjovjekovni dio povijesne jezgre Splita izvan palače, Motovun, povijesna cjeline Tkalčićeve ulice u Zagrebu. Studijama područja Rovinj-Bale, Sukošana, Svetog Stefana s Miločerom, Kaštela, Punta Mike u Zadru ušao je među prvima u nas u problematiku kulturnog krajolika: zaštite njegovih kulturno-povijesnih, prirodnih i ekoloških vrijednosti i utvrđivanja principa turističke gradnje. Posebna su dionica povijesni perivoji, od kojih je najvećem, Maksimiru i njegovu okolišu, posvetio veliku, slojevitu studiju koja paradigmatski povezuje zahtjeve zaštite i potrebe inovacije: uređenja i izgradnje. I razvojna problematika velikog grada – urbanizacija novih područja i rehabilitacija periferija – bila je među dominantnim temama: od njih se ističu studija za Novi Zagreb iz 1959. koja je poslužila za niz urbanističko-arhitektonskih planova, te studija Trnja (s Draganom Boltarom) iz 1969/1970. Studije je pripremao opsežnim sustavnim i komparativnim istraživanjima, što znači da je projektantsku kreaciju zasnivao na znanstvenoj podlozi – racionalnosti i objektivnosti; drugim riječima, težio spoju znanja, imaginacije i intuicije.Gotovo je izlišno naglasiti da je Bruno Milić bio jedan od najuglednijih i najistaknutijih profesora Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Od 1949. godine, kada se namjestio na njegovoj Katedri za urbanizam, on se posvetio afirmaciji i artikulaciji svog predmeta i dao golem doprinos razvoju ne samo Katedre za urbanizam, nego cijelog fakulteta. Bio je inicijator postdiplomskih studija Arhitektonskog fakuleta i njihov dugogodišnji predavač, a sudjelovao u postdiplomskim studijima bliskih fakulteta, te interfakultetskim studijima. Generacije ga pamte kao profesora, prodekana i dekana kojem su interesi studija i fakulteta bili na najvišem mjestu; kao komunikativnog, susretljivog i ljubeznog gospodina. Profesor Milić dobio je za svoj rad mnoga visoka priznanja – nagrade i odlikovanja – među njima dvije najviše nacionalne nagrade: «Viktor Kovačić» Saveza arhitekata Hrvatske za životno djelo 1988. godine, te 1997. državnu nagradu «Vladimir Nazor» također za životno djelo. Tim nagradama Udruženje hrvatskih arhitekata sada ima čast i zadovoljstvo pridodati još jednu: nagradu «Neven Šegvić» za publicistički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture. Bibliografija profesora Milića svjedoči da je svoj znanstveni i teorijski rad sustavno predstavljao u punom rasponu svih publicističkih žanrova, imao, dakle, snažnu vokaciju pisanja i objavljivanja koju nije zapostavljao za volju onoga što mu je zacijelo bilo najvažnije, a to su bili projektantski i pedagoški rad. Štoviše, zahvaljujući marljivosti, ustrajnosti i entuzijazmu on je sve svoje interese držao u trajnoj ravnoteži. No poslije umirovljenja i ubrzo sticanja statusa «profesora emeritusa» odlučio je posvetiti se pisanju i svoje golemo znanje iz povijesti i teorije urbanizma sabrati u nekoliko knjiga. Rezultat su četiri knjige, niz sinteznih studija i rukopis pripremljen za objavljivanje: čitav opus, nastao posljednjih desetak godina. Uz monografiju «Bakar, drevni grad na valovima stoljeća» (2003.) i rukopis «Dvadeset pet stoljeća urbane kulture na tlu Hrvatske» (pred tiskanjem), tu je cjelina pod naslovom «Razvoj grada kroz stoljeća» u tri oveća sveska: «Prapovijest – antika» (I. izd. 1992, II. izd. 1994.), «Srednji vijek» (1995.) i «Novo doba» (2002.). Knjige je izdala «Školska knjiga», urednik je Željko Čolić, a realizaciju je potpomoglo Ministarstvo kulture RH. Taj monumentalni projekt autor je ostvario od 1987. do 2002. Prva je knjiga ubrzo rasprodana, a drugo izmijenjeno izdanje uslijedilo je poslije nepune dvije godine, uz autorovo objašnjenje o potrebi prestrukturacije dijela građe s obzirom na «značajne društveno-političke promjene na tlu Europe, a poglavito na našem nacionalnom prostoru… te je dodano i posebno poglavlje o prapovijesnoj i antičkoj urbanoj baštini na tlu Hrvatske». Što neposredno svjedoči o autorovoj otvorenosti i poimanju projekta kao «rada u procesu». Posrijedi je opća povijest urbanizma ili urbane kulture, prva pisana na hrvatskom jeziku. Izvorna joj je funkcija sveučilišnog udžbenika, no djelo znatno nadmašuje tu namjenu i ima univerzalnu kulturnu važnost. Zasnovano je podjednako na golemoj općoj i specijalističkoj literaturi, kao i vlastitim istraživanjima; obiluje vizualnom dokumentacijom, sadrži različita kazala i bibliografije, a drugi i treći svezak i sinoptičke tablice. Originalnost, svježinu i inovativnost čini strukturacija građe, koja omogućuje sinhrono praćenje općega i posebnoga, a sustavno uspostavljanje paralela navodi na kompariranje. Drugo je podjednako važno obilježje naglašena tendencija interpretacije, ne pukog iznošenja faktografije te ocrtavanje civilizacijskog, društvenog, političkog i kulturnog sklopa bilo epohe, bilo pojedinih urbanih tvorevina. Milićev je pristup scijentistički, a diskurs literarni. To djelo čini izuzetno privlačnim, pa i pristupačnim. Već prema naobrazbi, nekom ono pruža sve: kompleksnu cjelinu, drugom otkriva nešto: pojedino i singularno. U našoj stručnoj publicistici djelo je jedinstveno po dometu, namjeni i recepciji. Kritičari ga stavljaju uz bok najvećih knjiga te vrste, primjerice Pierrea Lavedana, Morinija ili Mumforda, čak i iznad njih, što govori samo po sebi. Kao autorski i izdavački pothvat ono je čudo u našoj izdavačkoj praksi. Danas je čvrsta baza na kojoj se, kao što kaže sam autor, mogu razvijati posebni tematski ili problemski izboji, odnosno razrađivati pojedini fenomeni. Profesor Bruno Milić na najbolji način obogaćuje i zaokružuje svoj već realiziran, razveden i čvrsto profiliran ukupni opus. Iako u poznijoj dobi, najavljuje štoviše sintezni prikaz urbane kulture na tlu Hrvatske, za kakvim historiografska i arhitektonska struka i hrvatska kultura odavno vape.Nagrada «Neven Šegvić» dolazi u prave ruke i izraz je zahvalnosti Udruženja hrvatskih arhitekata i svih nas ponaosob profesoru Bruni Miliću za monumentalno djelo «Razvoj grada kroz stoljeća», ali i ukupni impozantan publicistički rad. Ponosimo se na njega, ali i na struku koja je unatoč svim objektivnim ograničenjima kadra iznijeti vrhunske vrijednosti: intelektualne i umjetničke.Dr.sc. Snješka KneževićZagreb, 08. lipnja 2005.