Nagrada Drago Galić
Blok 39 u naselju Bili Brig
laureat
Godina
1990.
Autori
Koautor

Tvrtka

Melankolija metafizičke sileTipološka analiza kao svjesni autorski čin koji prethodi arhitektonskom djelu poznata je u literaturi od sredine 18. stoljeća. Nakon prvobitnog uzora koji graditelji pronalaze u apstraktnom prirodnom redu, sublimirajući arhitekturom prvotni zaklon – kolibu, te nakon razdblja fascinacije tehnološkim utopijama na početku ovog stoljeća, kada u svojetu strojeve pronalaze izvornu prirodu arhitekture, sedamdesetih godina dolazi u žarište njihove pažnje i interesa grad i njegova složena struktura. Arhitektura počinje crpsti svoje poticaje iz tradicionalnih povijesnih urbanih oblika, i to je tzv. „treća tipologija“ (A. Vilder), prema kojoj je nastalo i naselje Bili Brig u Zadru, čija je, kako to ističe Ivan Oštrić, „prostorna matrica sačinjena na principu blokovske izgradnje s referencijalnim uporištem u sukladnom ortogonalnom rasteru povijesnog središta grada.“ Iako pomalo sumnja u primjenu te metode u situaciji kada se „koncentrirano urbano tkivo uspostavlja u arealu u kojem grad fizički i formalno iščezava“, Oštriću, koji dobiva zadatak da riješi Blok 39 u jugozapadnom dijelu naselja, ne preostaje ništa drugo nego da zadani urbanistički koncept pokuša maksimalno potvrditi arhitektonskim rješenjem.„U građenju gradova, u arhitektonskim oblicima njegovih kuća, trgova, njegovih vrtova i javnih krajolika, njegovih luka i stanica…nalazimo prve osnove velike metafizičke estetike“, evocira De Chirico J. Vernea i misterij grada poput Londona, objašnjavajući svoje slikarstvo u članku Valori plastici iz 1920. I zaista, prvo što otkriva pogled na Blok 39jest pročišćena metafizička estetiziranost njegoih pročelja. Dugotrajnim estetskim sređivanjem kroz sve faze desetogodišnjega rada na projektiranju i u toku izvedbe kuće, Oštrić je arhitekturu Bloka dotjerao i očistio, reducirajući njenu povijesnost na znak, simbol njenog postojanja, a to je posve klasična metoda. „Klasicizam je problem čišćenja, dotjerivanja“, tvrdi De Chirico u tekstu La Ronda iz 1920.., a L. Wittgenstein u Tractatusu (4.115) objašnjava vezu klasičnog i modernog u arhitekturi: „ Prisutnost klasičnog u modernoj arhitekturi jasnim predočenjem odsutnosti, iščeznuća, konačnosti, znači neizrecivo i beskonačno. Može li arhitekt u gradu takvog povijesnog trajanja poput Zadra, u naselju poput Bilog Briga, nastalom izmještanjem strukturnih karakteristika povijesne jezgre u novi okoliš, raditi drugačije nego klasično? Klasicizam Bloka 39 nije ništa drugo do način da se zgrada dovede u odnos s kulturološkim kontekstom, da se uspostavi korelacija prema transcendetalnoj bezvremenosti povijesne gradske jezgre, gdje je „vrijeme zaustavljeno u okamenjenom prostoru pitajući se o vlastitom postojanju“.„Mudrost istovremenosti drevnog i modernog uči nas da ono što preostaje nije ostatak, već polazna točka, kad stvari počinju biti.“Trebalo je mnogo vremena, strpljenja, htijenja i znanja da se propisana „struktura“ stanova sredi i sakrije iza klasičnog obrasca pročelja. Rješavanje stanova unutar zadanih standardnih površina s manje – više uobičajenim razmještanjem prostorija, osim kod uglovnih, koji su najveći i najkvalitetniji, te slaganje više od petnaestak tipova u cjelinu koja će se na pročeljima iskazati točno željenim efektima, zahtijevalo je mnogo samodiscipline, ali rezultat se isplatio. Pročelja svojim minimalističkim, „cool“ izrazom bude brojne asocijacije.„Neke su zgrade tihe, druge govore, a neke, kojih je malo, pjevaju.“ (P.Valery, Eupalinos) Oštrićeva pročelja govore tihim jezikom minulih zadarskih stoljeća. Jesmo li se ikada upitali kako su izgledale tipične insulae rimskog Jadera? Dio odgovora možda možemo pronaći gledajući Blok 39. Tu ćemo naći i historicizam zadarske rive s kraja devetnaestog stoljeća, talijanski racionalizam između dva rata, poslijeratnu hrvatsku modernu…Forma je reducirana na arhetipske elemente, volumeni određeni ravnim smirenim plohama oštrih bridova i uglova, otvora usječenih u korpus. Parterne plohe uz kuću popločene kamenom obrađenim kao i dijelovi uvučenog prizemlja simbolički potvrđuju vezu s tlom, iz kojeg kvalitetna arhitektura uvijek crpi poticajne sokove. Sve odiše prisutnosšću Mediteranagdje Sunce kroz igru svjetla i sjene svakodnevno pretvara pročelja u stalno promjenljivu sekvencu. U tom chiaro – scuru gotovo da i ne treba boje, tek ponešto „šminke“ da se potcrta i naglasi poneki detalj ( „podvučeno žutim“). Kao što minuciozno Oštrić dotjeruje stil i sintaksu svojih tekstova o arhitekturi, kojima se često javlja, tako na jednako strpljiv i pedantan način brusi semantičke slojeve svog Bloka prodirući sve dublje u svevremenske zakonitosti graditeljstva. Klasičnim i nostalgičnim govorom obznanjuje nam često zagubljenu, a toliko potrebnu sintezu arhitekture i okolnih, ali i unutarnjih poticaja. ČIP 6/1990; piše Đivo Dražić

Suradnici

Adresa