Nagrada Neven Šegvić
Aleksander Laslo
laureat
Godina
2000.

Aleksander Laslo autor je izuzetna znanja, kulture i angažmana; potvrđen i u našoj sredini i u inozemstvu. Štoviše, jedan je od rijetkih naših autora kojeg se sustavno poziva na suradnju, pa je zahvaljujući upravo svom ugledu mogao hrvatsku arhitekturu uistinu afirmirati u europskom i svjetskom kontekstu. Upravo se ovih dana u Los Angelesu održava velika izložba Shaping the Great City (predviđena za prezentaciju u Pragu, Montrealu, Beču i Parizu) koja predstavlja arhitekturu i urbanizam u srednjoj Europi u razdoblju od 1890. do 1937., u sklopu koje je Aleksander Laslo predstavio arhitekturu i urbanizam Zagreba dviju epoha, 1880.-1918. i 1918.-1937., njihovim najvažnijim i najboljim ostvarenjima. Katalog-knjiga, tiskana na engleskom, francuskom, njemačkom i češkom, sadrži Laslov sintezni prikaz tih epoha, a zagrebačka je arhitektura predstavljena na samim koricama Löwyjevim neboderom u Gundulićevoj ulici. Prvi put zagrebačka se arhitektura i globalno prezentira na Internetu Laslovim tekstom iz tog kataloga-knjige. Takvu promociju ona do sada još nikada nije doživjela. Još osamdesetih godina kada se počeo javljati svojim tekstovima u stručnim časopisima Aleksander Laslo iskazao se kao temeljit znalac naše i svjetske moderne arhitekture. Njegov arhitektonski vodič posvećen Donjem gradu u 19. i 20. stoljeću iz 1982. još je danas nezaobilazna i pouzdana pomoć svakom tko zađe na to područje. Velik dio njegovih tekstova posvećen je arhitektima, i to onima koji nisu doživjeli temeljite a kamoli monografske prikaze, iako u usmenoj tradiciji uživaju ugled (Lubynski, Viktor Kovačić i dr.) Ti tekstovi prvi su sustavni prikazi i suvisle interpretacije pojedinih ličnosti i opusa – opremljeni znanstvenim aparatom, obiljem činjenica, kontekstualizirani vremenski i prostorno. Tako bez Laslova prikaza ne bi bilo ni (mnogo kasnije) izložbe o Aladaru Baranyaiju, jer je njegov prikaz iz 1983. otkrio, valorizirao i iznio sve poznato o tom arhitektu. Riječju: Laslovi su prikazi bazični; na njima se moglo razvijati specijalističke vizure. Taj kapital znanja, suda i kulture Laslo nije dospio ‘iskoristiti’ debelim, tvrdo ukoričenim svescima monografija. Uistinu on je monografski postavio najbolje stvaraoce hrvatske moderne arhitekture i kao da se zadovoljio ‘idejnim nacrtima’ njihovih monografija. Laslo je tokom devedesetih odgovorno i disciplinirano odgovarao poticajima koje je očito prihvaćao i kao izazove. U doba kultorocida i pokušaja memoricida nad hrvatskom graditeljskom baštinom pisao je o vukovarskim arhitektonskim vrijednostima; u velikoj izložbi o znanosti u hrvatskoj povijesti obradio je najzanimljivije i dotad neobrađene teme; u novoj hrvatskoj likovnoj enciklopediji predstavio je najvažnije hrvatske i zagrebačke arhitekte. Kad mu se otvorila mogućnost izraza u mediju izložbe, odgovarao je i na to – kvalitetom i inovacijom. Devedesetih godina učestali su pozivi u velike međunarodne projekte. Aleksander Laslo predstavljao je u njima naše istraživačke discipline bolje nego što to one zaslužuju: superiornim znanjem, s osjećajem mjere i bez provincijalnih kompleksa. Njegovi prilozi o komunikaciji hrvatske arhitekture s umjetnošću Adolfa Loosa, sa češkom avangardom, o devedesetim godinama 20. stoljeća, i napokon velika sinteza razdoblja od 1880. do 1937. uopće nemaju premca u našoj literaturi. Njima se Laslo postavlja kao autoritet, i objektivni ga izvanjski medijatori prihvaćaju i priznaju. Recentni projekt – koji je spomenut u početku – priznanje je Aleksanderu Laslu iz inozemstva, a ujedno jedna od njegovih najljepše artikuliranih zasluga za hrvatsku kulturu. Aleksander Laslo, sada pedesetgodišnjak, formiran je i realiziran autor, promotor hrvatske arhitektonske kulture, autoritet koji se respektira. To mu priznanje odaje i europska teorijska elita, koja ga poziva kao autora u najambicioznije projekte.