Članak u časopisu: ČIP 668-671
Aktivizam – Urbanizam
datum/vrijeme
31.12.2010.

?Uvodnik_temaProstorna pravdaAktivizam u prostoru ne samo da se odvija pred našim očima, nego ponovo postaje i globalno aktualan. Nedavno je netko rekao: “…na Manhattanu, s recesijom, povukli su se bankari, a naselili su ga aktivisti….“ Kod nas je situacija ponešto drugačija: s bankarima je došao i aktivizam, i to onaj koji izražava revolt prema zahvatima u prostoru koji zadiru u kolektivnu memoriju i uhodani način korištenja grada ili nekog teritorija. Kroz prizmu aktivizma iskristalizirala su se slijedeća pitanja:Koji su dosezi aktivizma u odnosu na stvaranje ili promjenu urbanih politika? Ostavlja li aktivizam na kraju ipak neki stvaran (fizički) trag u okolišu ili je to samo protestni folklor, nešto kao dekoracija demokracije te dobar povod za nevladine udruge da se afirmiraju na sceni raznih fondova iz kojih se financiraju? Koja je uloga arhitekata u središtu svih tih kontroverznih javnih zbivanja? Struka je javno prozivana od aktivista i proglašena nekom vrstom „kolaboracionista“ onkraj morala. No, je li moguća neka druga uloga arhitekta u novim tržišnim odnosima, osim one servisera investitorskih želja i neke vrste tehnički obrazovanoga najamnog radnika? Može li arhitekt uopće zauzeti neku distancu spram dominantnih društvenih sila, te povratiti dignitet tzv. „javnog intelektualca“, osobe koja ima pravo i ne sudjelovati u nekom projektu s čijim se premisama ne slaže, i o tome javno govoriti? Koliko ga to uopće „košta“? I, koji su to pripadnici struke koji si mogu dozvoliti takav luksuz?Zbog svega toga postavlja se pitanje je li djelatni arhitekt/urbanist uopće moguć kao autentičan zagovornik i interpretator „javnog interesa“ (i što uopće podrazumijevamo pod tim pojmom).Može li se aktivizam, jednim dijelom, pretočiti i u urbanizam, i može li urbanizam, kao disciplina, postati djeliteljem prostorne pravde, jer kroz urbanizam izravo razgraničujemo i balansiramo razne interese, pa tako i javni od privatnog, privatni od privatnog, javni od javnog?Zagreb-Cvjetni trgTema Cvjetnog trga nije od jučer. Počevši od 1991. i objave rezultata natječaja za redizajn plohe, pa preko 1995. kada počinju prvi radovi na trgu, oko tog prostora vode se gotovo pa „ mali urbani ratovi“.Tih godina gradska administracija, ratnim žargonom rečeno ničim izazvana, na Cvjetnom trgu pokreće proces redizajna plohe trga, uz nezaobilaznu sječu drveća. Time se nepovratno narušava jedinstvena ambijentalnost i intimistički karakter jednog od Zagrepčanima najdražih trgova i „dnevnih boravaka“.Sâmo rješenje kolege Kranjca, koje je pobijedilo na natječaju, bilo je predmetom žestoke polemike, no ona se uglavnom dešavala unutar zidova stručnog udruženja (DAZ-a) i na stranicama javnih glasila, te unutar prepiski akademskih, stručnih i gradskih institucija. Bilo je to vrijeme ponašanja donekle u skladu s „kućnim odgojem“, kao što kolega Hrabak u daljnjem tekstu navodi, vjere u te iste institucije i u njihovu moć prihvaćanja stručnih argumenata i autoriteta. S izuzetkom akcija koje je provodila nevladina udruga Zelena akcija na samoj lokaciji, aktivnosti se nisu prelile na ulicu, niti su zadobile bilo kakav oblik masovnosti. Nastavku reformacije tog prostora u sljedećem je desetljeću (1996. – 2006.) značajno doprinijela i promjena namjena na obodima trga, pa tako Znanstvena knjižara postaje prodajni centar najvećega telekomunikacijskog operatera, a dva obodna kina se gase (također umjetno izazvanom „eutanazijom“, tj. prodajom stranom fondu, još davno prije dolaska multipleksa). Pa su tako i investicijske aktivnosti ponovno pokrenute 2006. oko redizajna ZAPADNOG OBODA TRGA (a tek sekundarno zapravo redizajna unutrašnjosti bloka). One definitivno uobličuju simboličku tranzicijsku transformaciju trga u „željeni proizvod“ – trga (ionako već potpuno okruženoga terasama mega-caféa što se proteže od Gajeve, Ilice pa sve do Preradovićeve) kojem je namijenjeno da postane predvorjem novog shopping-centra. Riječ je o uvodu u tzv. „gentrifikaciju“ Donjega grada, a na taj način i na puzajuću getoizaciju cijeloga grada.U svakom slučaju vidljivo je, kao što pokazujemo u prilogu i kronologiji zbivanja, da struka u cijelom procesu nije šutjela. No, je li se taj glas struke poštovao? Dominko Blažević nas u svom tekstu upozorava da bi „društvo“, kao jedna apstraktna imenica, ako očekuje nepristran doprinos „struke“, kao druge apstraktne imenice, trebalo početi i poštovati njene principe i uvažavati je i onda kad ne govori po narudžbi niti niz dlaku – bilo investitora, gradskih institucija ili samih aktivista. U „dvorište“ struke pozvali smo i publicista Srećka Horvata da nam bude djelomično i glasnogovornikom onog dijela javnosti koji nam zamjera pasivnost, pa čak i potkupljenost. Na taj izazov, upućen struci u lice, odgovara Hrvoje Hrabak, predsjednik UHA-a.Po konkretnim pitanjima vezanim uz temu intervjuirali smo i predsjednike stručnih udruženja DAZ-a i Hrvatske komore arhitekata, Damira Ljutića i Tomislava Ćurkovića.Obala-(Istra)-drugo područje „borbe“Kao što je Cvjetni trg u Zagrebu indikator ponašanja u prostoru grada na cjelokupnom teritoriju, tako je i na obali ključno pitanje tretmana turističkog zemljišta i turističke namjene koja traži svoj teritorij. Pritisak kapitala (inkorporiranog s politikom) ovdje se manifestira i uobličuje, primjerice, putem Zakona o golfu ili kroz druge prenamjene zemljišta velikih kompleksa, koja čekaju povoljnu priliku da se aktiviraju. Emil Jurcan iznosi primjer aktivnosti Pulske grupe i druge mogućnosti –predlaže se korištenje bivših vojnih lokacija u Puli kao integralnog dijela proširenog teritorija grada – alternativnim naseljavanjem u odnosu na ono za koje se čuva (neformalno i svakodnevno naspram elitnog, zatvorenog i ekskluzivnog). Kao podrška procesu, bio je organiziran i međunarodni kongres iz kojeg je proizašla i Pulska deklaracija o drugačijem korištenju grada, a i o svojevrsnoj novoj društvenoj Utopiji.Možemo očekivati da će, povlačenjem recesije, pritisak na „južne teritorije“ ponovno ojačati, a tada bi nam iskustva i promišljene društveno-prostorne taktike i strategije stečene u ovom intermezzu mogle biti dragocjene. Dovoljno je da se sjetimo AFCA i sličnih predloženih projekata za splitsko priobalje, koji bi ponovno mogli postati aktualni s obzirom na prostorno-planske i (lokalne) političke preduvjete.