Aktualno
DODIJELJENE NAGRADE ZA NAJUSPJEŠNIJA OSTVARENJA HRVATSKIH ARHITEKTICA I ARHITEKATA U 2019. GODINI
datum/vrijeme
07.03.2020.
foto: Jelena Katavić

Večeras je u prostoru Podruma Dioklecijanove palače u Splitu u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) i Društva arhitekata Splita (DAS) otvorena Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata, a tom su prilikom uručene i nagrade za najbolja arhitektonska ostvarenja u 2019. godini.

Radove je ocjenjivao stručni žiri u sastavu Tadej Glažar, Helena Paver Njirić i članovi Stručnog savjeta i Savjeta nakladništva UHA-e Tonči Čerina, Antonio Grgić, Ana Mrđa, Vanja Rister, Ana Šverko, Tamara Bjažić Klarin i Antun Sevšek (uz izuzeće Antuna Sevšeka u valorizaciji radova za Nagradu Neven Šegvić).

Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo dodijeljena je Radovanu Tajderu.

Nagrada Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2019. godinu dodijeljena je Saši Begoviću, Marku Dabroviću, Tatjani Grozdanić Begović, Silviju Novaku i Pauli Kukuljici – 3LHD za URANIU u Zagrebu.

Nagrada Drago Galić za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2019. godinu dodijeljena je Ivi Letilović i Igoru Pedišiću za 4 kuće za 4 brata u Zadru.

Nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2019. godinu dodijeljena je Lei Pelivan i Tomi Plejiću za Bijeli Loft u Zagrebu.

Nagrada Neven Šegvić za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2019. godinu dodijeljena je Ani Dani Beroš, Tomislavu Paveliću, Marku Sančaninu, Miri Stanić, Evelini Turković, Vesni Vuković i Frani Petru Zovku za Radijsku emisiju Stvarnost prostora.

Detaljne opise nagrađenih realizacija možete pročitati u nastavku.

Izložba ostaje otvorena do 21. 3. 2020.

Radno vrijeme Podruma Dioklecijanove palače je od 9:00 do 17:00.

NAGRADA ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA ŽIVOTNO DJELO

RADOVAN TAJDER

Fotografija: Željko Stojanović

Djelo arhitekta Radovana Tajdera samo je utjelovljenje bezvremene jednostavnosti prostorne koncepcije i arhitektonske forme per se koja se oslanja na ono najbolje od Zagrebačke škole arhitekture. Bez puno suzdržavanja Tajdera se može imenovati punokrvnim nastavljačem njezinoga nepatvorenoga modernizma – lika i djela Viktora Kovačića, Jurja Denzlera i Mladena Kauzlarića. On je taj kojemu je nenametljivost, pristojnost, ne samo ishodište profesionalnog djelovanja, već jedini mogući način su-postojanja.

Arhitekt Radovan Tajder rođen je u Zagrebu 1945. godine. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine pod mentorstvom profesora Drage Galića. Profesionalnu karijeru projektanta započinje u zagrebačkoj Didaktoinvestu tj. Yugodidacti (1971. – 1976.), gdje se usko specijalizira u području arhitekture zgrada za predškolski odgoj i školsko obrazovanje te specijaliziranih ustanova s čijom izgradnjom nastavlja i u projektnom birou Osnova gdje radi od 1977. S arhitektom Mladenom Anđelom Tajder razvija komponibilne sustave osnovnoškolskih i predškolskih ustanova Megas i 414. U dinamičnom razdoblju izgradnje, opremanja novih zagrebačkih stambenih naselja, Dugava, Gajnice, Prečko i Perjavica, zgradama društvenog standarda, patentiranje tipskih projektnih rješenja, odnosno sustava, je realnost, izazov od kojega Tajder ne bježi. Dok je pojavnost vrtića i škola modernistička, s natruhom brutalizma opipljivog u materijalu, po načinu mišljenja zadaće prostora njihovo „srce“ je oblikovano u duhu Teama 10, kao mjesta društvene interakcije. Tajdera krasi i izniman senzibilitet za građenje u povijesnim ambijentima u kojima svojim interpolacijama stvara novi ne manje vrijedan sloj – sloj koji je suvremen, donosi novu vrijednost, ali je istovremeno pun pijeteta. Sve tri Tajderove interpolacije, stambene zgrade u Vodovodnoj i Novoj Vesi te stambeno-poslovna zgrada u Ilici 81, su iznimna ostvarenja.

Već u prvih 15 godina rada, do svoje četrdesete godine, Tajder je primio sve strukovne nagrade, od gradskih do republičkih – Nagradu grada Zagreba 1977. (OŠ Nikola Tesla, Prečko), Nagradu Vladimir Nazor 1983. (škola pri Specijalnoj bolnici u Krapinskim Toplicama) i Republičku nagradu Borba 1985. (Centar za rehabilitaciju Sloboština). Izvrsnost potonje je iste godine nagrađena i Velikom nagradom 20. zagrebačkog salona. Ne manje vrijedno priznanje je bilo uvrštavanje čak tri Tajderova rada na izložbu i temat „Arhitektura u Hrvatskoj 1945. – 1985.“ urednika Nevena Šegvića – srednjoškolskog centra u Malom Lošinju, stambene zgrade u Vodovodnoj i Centra u Sloboštini, oba u Zagrebu.

Odlazak u Beč sredinom u Jugoslaviji politički i ekonomski turbulentnih 1980-ih godina za Tajdera je u projektantskom smislu samo nastavak već dobro utrtoga puta. Tajderov talent je vrlo brzo prepoznat te postaje voditeljem Odsjeka za idejno projektiranje etabliranog atelijera Hlaweniczka & Partner. Lokacije na kojima ima priliku graditi su vrijedne strahopoštovanja – bečki Ring i Donau kanal, kao i konkurencija – Hans Hollein, Heinz Tesar, Wilhelm Holzbauer, atelier Coop Himmelblau, da spomenemo samo neke. Projekti su programski bitno veći i raznovrsniji – pročelje Hotela Plaza Wien, prvi bečki projektni zadatak, sveučilišni centar UZA II u Althanstrasse, P4 na aerodromu Schwechat, poslovno-servisna zgrada BMW-a, sjedište OPEC-a i stambena četvrt Tamariskengasse nagrađena nagradom za stambenu arhitekturu Drago Galić UHA 1999. godine. Iako djelatan u Beču, Tajder je ostao stalno povezan s domovinom – sudjelovanjima na godišnjim izložbama, Piranskim danima arhitekture i podupirući mlade hrvatske arhitekte u Beču.

Govoriti o Radovanu Tajderu, a ne spomenuti njegovu pasiju prema glazbi, fotografiji i dakako crtanju, kroz vjerojatno sad već stotine strastveno iscrtanih bilježnica, bila bi blasfemija. Tajderovo stanište su arhitektura i glazba, nadopunjujući se i nadograđujući. Nakon gotovo četiri desetljeća neprekinutog projektantskog rada, koji i dan danas traje s nešto manjom dinamikom i intenzitetom, Muzej za umjetnost i obrt zaprimio je arhiv Radovana Tajdera, tim povodom i ukoričenim u knjizi „Radovan Tajder. Arhitektura / arhitekt“ autorice dr. sc. Marine Bagarić 2014. godine. I ovim činom Tajder je pokazao svoju povezanost sa Zagrebom kao ishodištem svog stvaralaštva. Dok su se generacije zagrebačkih arhitekata školovale u Beču da bi se potom ostvarili u Zagrebu, Tajder je iznimka, pojedinac koji u obje sredine biva u potpunosti ostvaren i respektiran. Upravo zbog ove njegove iznimne pozicije, agenta – promotora izvrsnosti zagrebačke arhitekture u gradu u kojem su se hrvatski arhitekti tradicionalno imali prilike samo školovati i velikog doprinosa korpusu hrvatske arhitekture 20. stoljeća Udruženje hrvatskih arhitekata odaje mu priznanje nagradom Viktor Kovačić za životno djelo.

NAGRADA ‘VIKTOR KOVAČIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE U SVIM PODRUČJIMA ARHITEKTONSKOG STVARALAŠTVA ZA 2019.

URANIA | 3LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Paula Kukuljica) | Zagreb, Trg E. Kvaternika 3/3

Fotografija: Jure Živković

Napušteno staro kino Urania (nekad Partizan) karakteristično je za tipologiju kinodvorana smještenih u unutrašnjostima blokova zagrebačkog centra, koja je krajem dvadesetog stoljeća gotovo nestala iz gradskoga javnog života. Ambicije realizacije značajno nadrastaju početni motiv uređenja ureda arhitektonskog studija stvaranjem novog značenja i njegovoga (ponovnog) uvezivanja u urbanu matricu. Slojevito i suptilno gradi se odnos između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti mjesta i kulture društva.

Arhitektonska reinterpretacija zatečenoga ugrađuje nove (polu)javne programe: niz radnih prostora i kulturni centar s višenamjenskim prostorom, malom tribinom i kantinom. Postojeće zgrade se obnavljaju, stara konstrukcija se vrednuje, ogoljuje i prikazuje, a samo se ulazni paviljon gradi zamjenski. Sve nove intervencije čitaju se kao uneseni elementi, gotovo poput namještaja.

Izvana se aktiviraju i artikuliraju vremenom atrofirane veze prema obodnim ulicama bloka čime nastaje potencijal novih urbanih interakcija. Iznutra se uspostavljaju novi međusobni odnosi starih volumena organiziranih oko središnjega dvovisinskog višenamjenskog prostora s malom tribinom, koja je ujedno i veza prema katu. Sama nekadašnja kinodvorana se istovremeno intervencijama rastvara gradeći ugodan, svjetlom okupan, introvertirani radni ambijent i prostorno dijeli po vertikali zadržavajući svoju tlocrtnu cjelovitost oslobođenu konstrukcije.

U današnje preizgrađeno doba, kada se preispituje pristup građenju i zaposjedanju neizgrađenih teritorija, naročito treba vrednovati uspješne primjere adaptacije postojećega arhitektonskog fonda, a ovim projektom je upravo to postignuto. Osim toga, ovom je intervencijom kuća postala prostor kreiranja arhitekture, ali je zadržala, pa i proširila društvenu ulogu u konzumaciji kulture i umjetnosti, i već u kratkom vremenu svoga novog života projekt Urania postaje mjesto interakcije rada i kulture, novo žarište kvarta i grada.

NAGRADA ‘DRAGO GALIĆ’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU STAMBENE ARHITEKTURE ZA 2019. GODINU

4 KUĆE ZA 4 BRATA | Iva Letilović, Igor Pedišić | Zadar, Ulica Grge Novaka 

Fotografija: Jasenko Rasol

U srcu Dikla, predgrađa Zadra nastalog stihijskim multipliciranjem stambenih kuća s turističkim apartmanima za iznajmljivanje, Letilović i Pedišić su projektom „4 kuće za 4 brata” bitno podignuli kriterije oblikovanja te hibridne tipologije svojstvene hrvatskom priobalju. Iako se radi o dominantnom tipu dužobalne izgradnje i najraširenijem uzroku devastacije krajolika istočnog Jadrana, ovaj zadatak nedovoljno zaokuplja interese arhitekata.

Letilović i Pedišić prišli su toj „kontroverznoj” tipologiji kroz čiste arhitektonske teme: sjedinjenje trajnog i povremenog stanovanja, programsku i funkcionalnu adaptabilnost prostornih modula, te odnos specifičnog i generičnog. Četiri naoko identične kuće u nizu, projektirane za četiri brata, čine strukturu sazdanu od dvaju kontrastnih volumena: generički oblikovane baze koja je namijenjena iznajmljivanju, a doima se kao isječak hotela, te na svakoj od njih stambene jedinice oblikovane poput male obiteljske kuće. Blagim transformacijama u tlocrtu i presjeku prilagođene su individualnim potrebama pojedine obitelji.

Donji, apartmanski volumen postaje tako uzdignuto podnožje obiteljske kuće, a ujedno i prostor susreta trajnih i povremenih stanara. Svođenjem tipoloških sastavnica ovog niza na arhetipske jedinice i njihovim promišljenim povezivanjem u cjelinu, projekt ukazuje na mogućnost podizanja kvalitete prostora spretnom i čistom upotrebom arhitektonskog jezika i prepoznavanjem kreativnog potencijala unutar svake arhitektonske tipologije.

NAGRADA ‘BERNARDO BERNARDI’ ZA NAJUSPJEŠNIJE OSTVARENJE NA PODRUČJU OBLIKOVANJA I UNUTRAŠNJEG UREĐENJA ZA 2019.

BIJELI LOFT | Studio UP / Lea Pelivan, Toma Plejić | Zagreb

Fotografija: Robert Leš

Studio UP je preobrazio stan iz 1930-ih godina u centru Zagreba, organiziran za život samca, u dom za obitelj s dvoje djece, metodom potpunog rušenja cjelokupnog interijera i formiranjem „bijelog lofta”, u smislu prostranog prostora bez pregrada, glaziranog bijelim cementnim premazom i s djelomično eksponiranom armirano-betonskom rebrastom međukatnom konstrukcijom.

Podjela između spavaćeg i dnevnog trakta obložena je slojem drva breze, koja se zato doima poput plohe bez treće dimenzije u bjelini dodatno apstrahiranom upotrebom ogledala. Tema pregrađivanja membranama podcrtana je umjetničkim instalacijama Silvija Vujičića koje nadahnjuju interijer i omogućuju fleksibilnost prostora, pa čak i „skrivanje” vrta. Radi se o oblogama i kliznim pregradama od ostakljenog tekstila te zastorima u čijoj teksturi se, ovisno o okolini, interpretiraju godovi furnira, odnosno karakter betona ili pak ogledalom tematizira puno i prazno.

Jasan koncept, organizacijska i funkcionalna čistoća te promišljenost dopuštaju da se svaki od elemenata interijera sagleda kao kreacija za sebe, a pritom neizostavno čita kao sastavnica misaone i prostorne cjeline.

NAGRADA ‘NEVEN ŠEGVIĆ’ ZA PUBLICISTIČKI, KRITIČKI, ZNANSTVENO‐ISTRAŽIVAČKI I TEORIJSKI RAD NA PODRUČJU ARHITEKTURE ZA 2019. GODINU

RADIJSKA EMISIJA STVARNOST PROSTORA | Ana Dana Beroš, Tomislav Pavelić, Marko Sančanin, Mira Stanić, Evelina Turković (urednica), Vesna Vuković, Frano Petar Zovko | početak emitiranja: 2012. / proizvodnja: Treći program Hrvatskog radija

početak emitiranja: 2012. / proizvodnja: Treći program Hrvatskog radija

Fotografija: Antun Maračić

Proliferacija najrazličitijih načina diseminacije informacija, određenih prvenstveno sveopćom dominacijom kriterija vizualne prepoznatljivosti i trenutačne dostupnosti odrazila se i na suštinsku promjenu načina predstavljanja, promišljanja, pa i čitanja arhitekture. Pronašavši utočište u pomalo anakronom mediju radija, a možda i time lišena pritiska s kojim se klasični mediji sve teže nose, arhiva emisije „Stvarnost prostora“ je tijekom već osmogodišnjega tjednog emitiranja prerasla u vrijedan repozitorij relevantnih doprinosa najširem spektru tema vezanih uz arhitekturu te javni i društveni prostor. Pod uredništvom Eveline Turković i uz angažman velikog broja autora (Ane Dane Beroš, Tomislava Pavelića, Marka Sančanina, Mire Stanić, Vesne Vuković i Frana Petra Zovka) ova polusatna emisija prkosi ograničenjima medijskog formata i u razgovorima s relevantnim protagonistima, kritičkim prikazima ili prijevodima vrijednih teorijskih tekstova otvara široko diskurzivno polje od presudne važnosti za ozbiljno promišljanje suvremene arhitekture. Tematskim ciklusima posvećenima, primjerice, prostornim i stambenim politikama, proizvodnim odnosima u arhitekturi i na gradilištu, arhitektonskom izdavaštvu i obrazovanju, feminističkoj kritici gradskog i stambenog prostora, odnosima arhitekture i ideologije, grupa autora emisije stvorila je i stvara sigurni prostor teorijskoga, kritičnog i praktičnog promišljanja prostora.